Pisana riječ ima snagu

Na suradnju u Vijencu, već u devetom broju, pozvao me prof. Ennio Stipčević. Moj drugi tekst bio je o operi Istarska svadba Antonija Smareglie koja se tada izvodila. Budući da ću uskoro ponovo pisati o istom autoru, drago mi je što to obilježava mojih 25 godina s Vijencem jer volim njegovu glazbu.

Foto Saša Novković

Nakon nekoliko tekstova uslijedila je stanka do 1999. godine. U to sam doba intenzivno pisao u Vjesnikovoj kulturnoj rubrici, koja je svaki dan imala najmanje tri stranice. U Vijencu sam redovito objavljivao sve što nisam u Vjesniku, mnogo prikaza inozemnih glazbenih događanja. Godinu i pol pripremao sam i uređivao rubriku Iz svijeta opere, koja se pretvorila u Glazboskop. Onda je Vjesnik otišao u povijest, a od 2008. moja se suradnja s Vijencem intenzivirala redovitim praćenjem opernih i baletnih premijera te pjevačkih koncerata u cijeloj Hrvatskoj, koliko to mogućnosti već dopuštaju.

Uživam u pažnji koju mi uredništvo iskazuje. Veselim se svakom novom, praznom listu Wordova papira, koji treba ispisati, jer me sve više veseli sam čin pisanja. Zahvalan sam našoj lektorici, Saši Vagner, koja je svojedobno pohvalila moj trud oko jezika i silno me time usrećila. Jer je to primijetila, ali mi je i napisala, što je važno.

Kao što je važno u glazbenim i drugim kritikama zabilježiti sve ono dobro i vrijedno u umjetničkom stvaranju, da se ne zaboravi i da ne prevagnu afere i negativnosti. Najveći dio medija privlače isključivo afere ili donose površne osvrte, a pogreške preplavljuju medijski i mrežni prostor. Kriteriji su se izgubili, pretjeruje se naveliko: svaki drugi koncert po nečemu je od epohalne važnosti, svaki nastup domaćeg umjetnika u inozemstvu proglašava se svjetskom karijerom, kao što svaki inozemni glazbenik uopće ne bi došao k nama da nije svjetska zvijezda. Osvrte na vlastite koncerte preuzele su PR-službe samih organizatora. Umjetnička kritika i specijalizirani novinari za pojedina područja kulture zapravo su izumrli. U virtualnom prostoru preplavljuju nas najrazličitije informacije, a nedostaje nekoliko jednostavnih, izvedbom nadahnutih (u pozitivnom i negativnom smislu!) rečenica, za pamćenje, zašto je i po čemu nešto bilo dobro, ili nije. Uvjeren sam da u Vijencu to piše.

Hrvatsko je društvo umorno od nepravilnosti i lošeg stanja na svim područjima, pa tako i u kulturi i u glazbi. Nije velika mudrost to konstatirati, veće je umijeće barem naznačiti mogućnost nekog rješenja. A pisana riječ ima tu snagu. Zato moramo suzbiti strah od sindroma bijele vrane koja mora uzviknuti car je gol! uvijek kada je to potrebno.